Ana Ivanović je djevojka koja je 7.juna. 2008 godine ostvarila svoj san, postala je No.1 u ženskom tenisu i osvojila je prvu Grand-slam titulu. Rolan Garos je jedini od velike četvorke turnira na kome su u čast pobjednika svira himna države iz koje dolazi. Tog dana se u sred Francuske, u sred Pariza čulo "Bože pravde" i tako nas sve učinila ponosnim što smo Srbi. Taj trenutak kao i mnogi nikada neću zaboraviti, ali nažalost mnogi su zaboravili.
Od tada kreće pad Anine forme i do kraja te godine je osvojila samo WTA turnir u Lincu. Počinje i kriza rezultata, pa je Ana tada ispadala u prvim ili drugim kolima turnira. I umjesto tada da stanemo uz nju, mnogi koji su se ponosili njome i njenim uspjehom odjednom su počeli da je pljuju, da govore sa se mani reketa i da ide u manekenke, jer samo tamo može uspjeti i još mnogo ružnih stvari. Većina se tada okrenula Jeleni Janković koja je uspjela da se domogne prvog mjesta na WTA listi. Naravno ona je to i zaslužila, ali da je trebalo zaboraviti Anu?
Naravno da nije. Trebalo se sjetiti da su joj još kao djevojčici Švajcarci ponudili državljanstvo i sve uslove za razvoj, ali ona je odlučila na našu sreću da igra za Srbiju, da trenira u praznim bazenima. Da li je ona zaslužila takav tretman od Srbije. Naravno da nije.
Možda jedino ono što je pozitivno u to loše doba je to što je vidjela ko su joj pravi prijatelji i pravi navijači. Lako je biti uz nekoga kada mu ide, ali pravi prijatelji i navijači su uz tebe i kada ide loše, kada ide sve nizbrdo. Jedan sam od onih koji su navijali za nju i kada je bilo loše. Budio sam se i u pola noći da bi je gledao i bodrio i govorio AJDE ANA!!! Nekoliko su se puta ljutili na mene tata i mama za to što se budim u pola noći i zato što ponekad vrisnem :), jer samo 2-3 sata kasnije idem u školu. Međutim meni nije bilo teško, jer sam se nadao da će se konačno vratiti u top formu.
Samo da kažem onim pljuvačima jednu za njih tužnu vijest, Ana se vratila u top formu. Prvi znacu napretka su se vidjeli u Rimu prošle godine kada je pobjedila čak 3 teniserke iz top 10 i ušla u 1/2 finale. Opet je došla u Linc gdje je osvojila titulu 2008. I gle čuda Linc se opet posrećio. Osvojila je napokon titulu nakon dvije godine posta. Kasnije ide turnir u Baliju i opet osvaja titulu. U zadnjih 10 mečeva u 2010, pobjedila je u 9 njih. Ovu godinu počinje na Hopman Kupu u Pertu gdje predstavlja Srbiju zajedno sa Novakom Đokovićem. U prva dva meča u singlu je zabilježila dvije pobjede nad Švedovom i Molik koje je "pomela" sa 2:0 (7:6,6:1 i 6:4, 6:0). Takođe je zabilježila i dvije pobjede u dublu sa Noletom. Prekosutra igra sa Enan-Arden i ako nju pobjedi budite sigurni da se ona vratila u top formu. Ono što je sigurno je to da joj se vratila želja za igrom, i onaj čarobni osmjeh. Kao što reče danas komentator Višković:"To je prava Ana".
She is back. AJDE ANA!!!!!!
Tik- tak, tik-tak, tik-tak i tako vrijeme polako prolazi. Nekada kada nam se nešto lijepo dešava želimo da to nikada ne prestane, da traje, traje i traje. Nažalost sve što ima početak ima i svoj kraj. Kasnije želimo da vratimo vrijeme da još više uživali u tome. Naravno postoje i one situacije za koje želimo da prođu što prije. Poslije kada to prođe, postoji mogućnost da se kajemo za nešto što nismo uradili tada kada se to desilo. Kajemo se zato što nismo bili hrabiji, pametniji i OPET bi željeli da vratimo vrijeme u te zle sekunde, minute, sate, samo da bi sebi dokazali da mi to možemo. Naravno kada bi koristili zdravu pamet nikada ne bi poželjeli da se vratimo u to loše doba, međutim neki nam đavo ne da mira. Mislimo da drugi misle o nama da smo kukavice, glupani i svašta nešta loše (možda i misle), ali lako je biti general poslije bitke.
Stariji obično žale za mladosti i lijepim trenucima i govore nama mlađima kako i šta da radimo da ne bi pravili neke glupe greške zbog kojih bismo se kasnije kajali. Naravno većini nas to uđe na jedno, a izađe na drugo uvo. Oni opet kažu:"Imaćeš se kada kajati i sjetićeš se ti mene kada sam ti ovo govorio, ali mene tada neće biti". Mi mislimo da treba da slušamo samo sebe, možda ponekad i starije, ali samo ponekad. Mislimo da smo samo mi u pravu. Ipak kada dođu odlučujući trenuci da nešto važno uradimo sjetimo se tih riječi koji su nam govorili stari, neko se sjeti na vrijeme, a neko nažalost kasno.
Kao što je govorio pokojni Patrijarh Pavle: “Vrijeme je ono što ima prošlost, ima budućnost i sadašnjost. Prošlosti u stvari nema - ona je bila. Budučnosti nema takodje - ona ce doći; a šta postoji? Postoji sadašnjost. Ali šta je sadašnjost? Dok sat ne otkuca tik-tak, to je budućnost, a kad otkuca, to je prošlost. Šta je dakle sadašnjost?”
Sadašnjost treba da cijenimo i poštujemo. Prošlost pa makar bila i loša ne trebamo zaboraviti, jer nam trebaju pouke iz nje, a budućnost je ogromna knjiga koja nije ispisana. Ko će je ispisati zavisi lično od nas. Da li ćemo biti sopstveni krojači svoje budućnosti ili ćemo se igrati na sreću pa kakva nam sudbina dođe. U pjesmi Nevernih beba "Tužna pesma" jedan stih kaže ovako:"Smejem se, a suze naviru, KURVA SUDBINA". Sudbina može biti dobra ili loša. Mi odlučujemo o njoj, sreća koju mnogi prizivaju utiče na sudbinu samo 10-15%, ali sreća se mora zaslužiti.
I sad da se vratim kratko na kraj prvog pasusa gdje sam napisao da je lako biti general poslije bitke. To stoji i jeste tako, ali mi odlučujemo kakve ćemo poteze povući i kada te poteze povlačimo treba da budemo svijesni da NE POSTOJI VREMENSKA MAŠINA i da nema povratka.
Zato u odlučujućim trenucima probajte spojiti glavu (pamet, savjete starijih) i srce(ljubav, želju, borbenost) u jedno i šta Vam oni kažu tako i uradite.
P.S. Možda je glupo ovo što pričam (pišem) ja koji ću uskoro napuniti tek 17 godina, ali ovo je moje mišljenje kako treba da se borimo za našu budućnost. Jer na nama svijet ostaje.
| « | Januar 2011 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
- Januar 2011 [5]
